U društvu s našim igračima: Anto Radeljić

Ovog tjedna naše novinarke Glorija Krišto i Ivana Čuturić su razgovarale s dobitnikom navijačkog priznanja “Filip Šunjić – Pipa”, veoma simpatičnim i skromnim Antom Radeljićem, ujedno i ljubimcem Ultrasa.

Njegov nogometni put bio je jako neobičan. Počeo je u Novom Travniku gdje je proveo sedam godina, zatim odlazi u Vitez, karijeru nastavlja u hrvatskom prvoligašu Šibeniku, koji ga je slao na posudbe u Benkovac i Knin...Nakon toga se odlučio vratiti kući, bio je praktički odlučio prestati igrati profesionalni nogomet, jer je formu samo održavao igrajući za Rijeku iz Viteza, kluba iz najnižeg ranga bh. nogometa. Trenirao je samo dva puta tjedno, ali poziv da dođe na probu Zrinjski sve je promijenio.

- Sjećam se da nisam vjerovao direktoru kluba, koji me je nazvao s viješću da me žele na probi u Zrinjskom. Trener je bio Slaven Musa, a na toj kontrolnoj utakmici sam postigao i pogodak. U klubu su mi predložili da ostanem još sedam dana, a zatim su mi ponudili i ugovor.

Jesi li nekad ipak zažalio što si se vratio profesionalnom nogometu?

- Ne, niti u jednom trenutku. Da mogu, opet bih sve ponovio.

Koliko ti je pomoglo to što si se okušao na nekom drugom radnom mjestu?

- Pomoglo mi je dosta. Vidio sam koliko je teško raditi, rano ustajanje, rad osam sati dnevno, dok toga u nogometu nema. Naravno, nije lagano niti trenirati, ali je svakako lakše nego neki drugi poslovi. Taj rad mi je pomogao biti odgovorniji i više cijeniti nogomet. Poželio bih svakom nogometašu ovakav put, da prođe isto što i ja, jer vjerujem da bi tada puno više truda ulagali u svoju igru.

Što za tebe znači biti nogometaš?

- Jednu veliku privilegiju, iako postoje i teže strane ovog zanimanja, kao što su zahtjevne pripreme, naporni treninzi, odvojenost od obitelji. Ipak, mislim da bi svatko volio živjeti od bavljenja sportom, tako da se ne želim žaliti.

Kako ti je bilo naviknuti se na život u Mostaru?

- Lako, jer mi to nije bio prvi odlazak od kuće. U Šibeniku sam živio pune tri godine.

Nedostaje li ti rodni Novi Travnik?

- Da. Jako rano sam se odvojio od rodnog kraja, a s obzirom da dolazim iz velike obitelji, imam dva brata i dvije sestre, navikao sam se na takvu svakodnevnicu, na tu gužvu u kući. To mi je u početku jako nedostajalo, jer ovdje u većini slučajeva živim s jednim ili dva cimera. Srećom, danas postoje mnoge društvene mreže i pristup internetu, tako da se svakodnevno čujem s njima, a kada god imam priliku odem ih i posjetiti.

Jesi li se možda nakon dvije i pol godine zasitio života u Mostaru?

- Zaista nisam. Stekao sam dosta prijatelja, a i puno njih iz Novog Travnika dolazi ovdje studirati. Odgovaraju mi i uvjeti koje imam u Zrinjskom, te korektan odnos sa suigračima, upravom i stručnim stožerom, tako da zaista nemam razloga mijenjati sredinu. Naravno, ukoliko bi došlo do dobre ponude iz inozemstva, koja bi zadovoljila i mene i klub, tada bih napustio Mostar. Ali, da bih Mostar mijenjao s nekim drugim gradom, odnosno Zrinjski s nekim drugim klubom u BiH, to ne bih!

Kakav odnos imaš s trenerom Brankom Karačićem?

- Korektan. Trenirao me je i dok sam igrao u Šibeniku, gdje je konkurencija na mojoj poziciji bila velika. Šibenik je tada imao jaku momčad pa nisam imao puno prostora za igru. Tada sam mu predložio da odem na posudbu, a on se odmah složio sa mnom i izašao mi ususret.

U zimskom prijelaznom roku Zrinjskom se priključio i tvoj mlađi brat. Koliko ti pomaže što je i on sada u Mostaru, a koliko odmaže?

- Ne odmaže mi niti najmanje, štoviše, sretan sam što je došao u ovaj klub. Ovdje ima bolje uvjete za rad i napredovanje, a to je u njegovim godinama i najvažnije.

Vidiš li ga u budućnosti kao konkurenciju, obzirom da igrate na istoj poziciji?

- Svi koji su ga gledali govore kako je bolji od mene. To je i razumljivo, jer on prolazi pravu nogometnu školu za razliku od mene koji sam počeo u Novom Travniku. Brat Stjepan je i dosta drugačiji od mene, kako u igri, tako i karakterno. U igri je smireniji, a karakterno je opušteniji i prilagodljiviji od mene. Možda ga jednog dana budem smatrao konkurencijom, ali zasad ne.

Kakav je bio osjećaj kada su tvoje ime pročitali kao dobitnika priznanja “Filip Šunjić – Pipa”?

- Ne postoje riječi kojima bih to mogao opisati. Iskreno, prvih deset minuta na utakmici nisam znao niti gdje trčim. Nedjelja je bila najsretniji dan u dosadašnjoj karijeri, jer sam osim priznanja navijača tog dana sam postao i prvak sa Zrinjskim.

Misliš li da si zaslužio navijački trofej?

- Za to priznanjeu obzir se najviše uzima borbenost i zalaganje igrača, a znam da svaku utakmicu dajem maksimum. Spreman sam na sve kako bih pomogao svojoj momčadi, a to navijači cijene.

Da si ti mogao birati, kome bi pripao trofej “Filip Šunjić – Pipa”?

- Vjerojatno Ivanu Crnovu, jer je odlično odigrao ovu sezonu.

Jesi li očekivao slavlje protiv Mladosti ili si ipak mislio da će se o prvakuu odlučivati protiv Veleža Vrapčićima?

- Iskreno, nisam se nadao pozitivnom raspletu za nas. Naravno, vjerovao samo u našu pobjedu, ali nisam mislio da će nam se poklopiti i drugi rezultati, tako da sam bio mišljenja da će odlučivati posljednje kolo.

Kakva su tvoja očekivanja od gradskog derbija protiv Veleža?

- Nadam se pobjedi, kako ja, tako i svaki moj suigrač. Znamo koliko navijačima znači ishod derbija pa ćemo upravo zbog njih dati sve od sebe da pobijedimo i u toj utakmici.

Kako u Novom Travniku gledaju na tvoj uspjeh?

- Svi su jako ponosni, zovu me i šalju poruke. Njih dvadesetak došlo me podržati na utakmici protiv Mladosti, na čemu sam im jako zahvalan.

Imaš li neki talent osim nogometnog?

- Iako mnogi zbog moje visine misle da volim košarku, ne volim je niti gledati. Ljubitelj sam odbojke još od školskih dana.

Voliš li noćne izlaske?

- Da, ali s obzirom da sam profesionalni sportaš, nemam baš puno prilika za izlaske.

A kakav je Anto Radeljić kada se opusti?

- Nisam baš puno drugačiji nego obično. Obzirom na moju građu i visinu, moram priznati ne plešem baš puno, jer kada bih se razmahao, vjerojatno bih polupao sve oko sebe, tako da je za ostale bolje da mirujem.

Što voliš vidjeti na osobi suprotnog spola?

- Dugu kosu.

Tvoj ljubavni status?

- Zauzet sam već devet mjeseci.

Čime te privukla djevojka?

- Svojom opuštenošću i humorom.

Imaš li neke poroke?

- Igrice na mobitelu.

Stvar bez koje ne možeš?

- Mobitel i TV.

Najveći strah?

- Imam ogroman strah od zubara, a usto me prati peh da sam već nekoliko puta u duelima s protivničkim igračima lomio zub. Jednom prilikom sam išao kod zubara zajedno sa suigračem Zoranom Brkovićem, međutim, upravo zbog tog straha, Brković je ostao sam u ordinaciji.

Kada si već spomenuo Brkovića, znamo da si s njim bio jako blizak i izvan terena. Koliko te je pogodila njegova teška ozljeda?

- Nedostaju mi druženja i zezancije s njim. Zaista mi je teško pala njegova ozljeda, ali Brković je jako karakterna osoba i vjerujem da će sve loše što mu se dogodilo uspješno ostaviti iza sebe i vratiti se u formu u kakvoj je bio do ozljede te da ćemo uskoro opet zaigrati rame uz rame u redovima Zrinjskog.

Za kraj nam reci za koga ćeš navijati na Svjetskom prvenstvu?

- Za BiH i Hrvatsku, ali ipak mislim da će Španjolska opet biti prvak svijeta.

JoomShaper