U društvu s našim igračima: Ratko Dujković

Ovog tjedna vas pobliže želimo upoznati s našim vratarom Ratkom Dujkovićem.

Nogometnim stopama krenuo je već u desetoj godini u Slozi iz Doboja, a čuvao je još i mreže OFK Kikinde, Slobode iz Tuzle, Slavije, a danas to uspješno radi i u našem Zrinjskom. S Ratkom su razgovarale naše novinarke Glorija Krišto i Ivana Čuturić.

Ratko, za početak nam reci na koji način ćeš proslaviti titulu ukoliko uspijete sačuvati prvu poziciju?

- Bilo bi jako lijepo ukoliko dođe do toga, a proslavit ćemo je svi skupa, zajedno s navijačima i svim ljudima kojima je stalo do Zrinjskog. Dosta toga ovisi od nas, sami odlučujemo o svojoj sudbini, ali vjerujem da, ukoliko budemo igrali kao i do sada, titula može završiti u našim rukama.

Kada smo kod navijača, utječe li na tebe i tvoju igru njihovo mišljenje o tebi?

- Normalno da mišljenje navijača utječe na mene. Lijepo je kada misle o tebi pozitivno, onda imaš veći poticaj i motiv za još bolju igru. Ukoliko je mišljenje, pak, negativno, potrudim se svojim obranama da to promijenim.

Naši Ultrasi ovih dana proslavljaju dvadeseti rođendan?

- U svoje i u ime suigrača zahvaljujem im na podršci koju nam pružaju na svakoj utakmici. Atmosfera koju su napravili u posljednjoj utakmici protiv Širokog je zaista bila fenomenalna i u onakvim uvjetima bi svaki nogometaš poželio igrati. Ovim putem čestitam našim vjernim Ultrasima 20. rođendan i nadam se da ćemo im ove godine donijeti veliko slavlje uz osvajanje trofeja.

Ovo ti je prva sezona u dresu Zrinjskog, dok su najdublji trag ostavio kao igrač Slavije?

- Da, najviše sam vremena proveo u Sarajevu, punih sedam godina, gdje sam se nastanio i osnovao obitelj. Zbog toga bih igranje za Slaviju mogao izdvojiti kao najdraže razdoblje svoje karijere. Naravno, prekrasno mi je i u Zrinjskom, Mostar je zaista ugodan za život, suigrači i navijači su me prihvatili, tako da moram priznati da se osjećam kao kući.

Što bi Ratko Dujković radio da nije nogometaš?

- Završio sam Ugostiteljsku školu, ali ne vjerujem da bih se ikada bavio tom profesijom. Iskreno, nisam razmišljao nikada o tome. Sjećam se kada sam kao mladić imao ponudu da idem raditi u Njemačku ili da krenem ozbiljnijim bavljenjem nogometom. Odlučio sam se za drugu opciju. Potpisao sam za Kikindu i od tada sam u potpunosti mislima i srcem predan tom poslu.

Zbog čega pozicija vratara?

- Na početku bavljenja nogometom nisam bio vratar. Međutim, jednom prilikom nije bilo nikoga tko bi branio i trener me je postavio na vrata, gdje sam se odlično snašao te tako i nastavio graditi svoju karijeru na toj poziciji.

Uvijek nas je zanimalo kakav je osjećaj braniti jedanaesterce?

- Svaki vratar voli braniti penale, jer jedino tu može postati junak, a kada primi pogodak neće ga nitko kriviti. Nije me strah, zato što se nogomet i igra zbog golova. U tim trenucima nema drugih misli osim lopte i terena. Moje je da se prvenstveno fokusiram samo na utakmicu i odradim svoj posao najbolje što mogu.

Zahvaljujući tvojim obranama naš klub nije izgubio od Sarajeva u prvoj utakmici polufinala Kupa. Kakva su tvoja očekivanja od uzvratnog ogleda?

- Jeste, bilo je uspješnih intervencija i s moje strane, ali mislim da je, kako u toj, tako i u svakoj drugoj utakmici, momčad dala svoj maksimum. Svi smo kolektiv i svatko je na svoj način zaslužan, kako za dobar rezultat, tako isto i za loš.

Događa li se nekad da te suigrači napadnu ukoliko loše odigraš?

- Pa i ne baš često. Dosta sam samokritičan i znam svaku svoju pogrešku. Smatram da se na greške treba ukazati, ali to je posao stručnog stožera, a ne nas igrača.

Je li ti nogomet više oduzeo nego što ti je pružio u životu?

- Nogomet mi je definitivno puno više pružio nego uzeo. Kroz ovaj posao postaješ javna osoba, mediji te prate, dosta putuješ i upoznaješ jako puno ljudi.

Što za tebe nosi budućnost? Razmišljaš li o tome da postaneš trener?

- Imam planove o otvaranju škole za mlade vratare u Sarajevu, ali to u budućnosti nekada, jer imam još puno toga pokazati u aktivnom nogometu.

Kako provodiš svoje slobodno vrijeme?

- Svaki slobodan trenutak trudim se iskoristiti sa suprugom i sinom Stefanom.

Kakav si otac?

- Iako sam autoritet i znam biti dosta strog, mislim da sam dobar otac. Očinstvo me je promijenilo i smirilo, razmišljam na drugačiji način. Ispočetka nisam bio praktički ni svjestan da sam postao roditelj, ali sada je to već drugačije. Ne bih mogao zamisliti život bez Stefana.

Planirate li proširiti obitelj?

- Sigurno želim još djece, jer sam uz svog Stefana vidio kako je divno biti otac. Volio bih da imam curicu, ali prije svega mi je važno da dijete bude živo i zdravo.

Kako te obitelj i prijatelji opisuju?

- Kao velikog emotivca te jako komunikativnu i pozitivnu osobu.

Tvoja neostvarena želja?

- Koliko toliko sam ostvario sve što sam želio. Imam obitelj koja je zdrava i to mi je najvažnije. Jedino što mi još nedostaje jest osvajanje naslova prvaka, a nadam se da će mi se i ta želja uskoro ostvariti, naravno sa Zrinjskim.

Koja utakmica ti je ostala u posebno ružnom sjećanju?

- Kada sam igrao u dresu Slavije protiv Sarajeva na domaćem terenu. Ulog je bio velik, igralo se za titulu i vodili smo rezultatom 1:0. Međutim, u 88. minuti primili smo gol za 1:1 i tako propustili svoju veliku priliku.

Koji ti je najdraži trener u karijeri?

- Vlado Čapljić. Došao je u Slaviju kada smo bili u jako teškoj situaciji, borili smo se za ostanak, ali on je od nas napravio jednu veliku obitelj, ponašao se prema nama kao otac i sigurno je jedan od najboljih trenera koje sam imao u karijeri.

Jesi imao ozbiljnijih ozljeda u karijeri?

- Operirao sam koljeno prije šest godina. Ozlijedio sam se na treningu kada sam ružno doskočio i praktički sjeo na koljeno. Oporavak je trajao osam mjeseci, ali to mi je bila prva i posljednja ozbiljnija ozljeda.

Tvoj životni moto?

- Samo rad, red i disciplina, jer jedino se tako može doći do uspjeha na koji ciljaš.

Koji ti je najdraži način za iskorištavanje prvenstvene stanke?

- Odmor koristim za druženje s obitelji. Ljeti odemo na more u Crnu Goru ili Grčku, dok zimi volimo otići na Jahorinu.

Najvažniji trenutak u životu?

- Zasigurno rođenje sina, odnosno 9. siječnja 2012. godine.

Imaš li neki hobi?

- Strastveni sam lovac i ribolovac. Često odem loviti na Zelengoru, jer sam velik ljubitelj prirode.

Imaš li neku od tetovaža?

- Imam tri tetovaže - džokera na lijevom ramenu, tribal na desnom i čarobnjaka na leđima. U planu je i četvrta, vjerojatno s inicijalima ili imenom sina.

JoomShaper